Hamlet (kratka analiza drame i citati)

Hamlet je najkompleksnije osmišljen Šekspirov lik, koji pošto racionalizuje moralnost osvete oceoubistva, plan osvete čuva iza svog prividnog ludila. Hamlet postupa pravedno, stavljajući se u ulogu dobrog sudije: pošto je bitno to da on nije siguran, možda se u očevog duha pretvorila neka zla pojava, sa ciljem da ga obmanjuje i pod čijim uticajem bi mogao ubiti, eventualno, nevinog Klaudija; on za posledicu sprovođenja dokaza ima skandalozno ponašanje koje se sve manje može tumačiti vođenim zdravim razumom. Unutar svega toga, čuvena: ’’Biti ili ne biti?’’ problem je kakav je život vredan življenja; to automatski kazuje i o tome koji i čiji nije vredan življenja. Hamletove doskočice, provokacije i smicalice iza maske ludila čine da kralj Klaudije naređuje njegovo ubistvo. Ofelija, pošto joj Hamlet otkriva da mu njihov ljubavni odnos nije značio ništa (zapravo, on je u žene razočaran zbog toga što je njegova majka Gertruda postala Klaudijeva žena,ali i zbog toga što je Ofelijinu ljubav morao napustiti, svestan da bi je još više povredio ukoliko bi ona bila u vezi sa osvetnikom – koji će zbog toga i sam postati ubica), od tumačenja sebe kao emotivno i fizički iskorišćene osobe koja je bila u zabludi povodom postojanja ljubavi, pribegava ludilu: u tom stanju ona tumačeći samospoznaju izvodi ’’umetničko delo’’ kako primećuje njen brat Laert. Njena slučajna, ili namerna smrt (Šekspir nam je ostavio prostora za široko tumačenje ovoga dela, kao i mogućnost da Ofeliju, umesto samoubicom i labilnom osobom, tumačimo kao kolateralnom štetom samoljubivih i vlastoljubivih pretenzija; dok je ona sama u svakom pogledu jedno od najlepših bića prirode) u začarani krug uvodi u sukob između Klaudija i Hamleta još jednu osobu (pored Hamleta) koja se smatra pozvanom da osveti smrt, ovoga puta sestrinu i očevu, Laerta. Klaudije brzo pridobija Laerta na svoju stranu, protiv Hamleta. Fortinbrasove trupe su pred vratima danskog dvorca i norveški princ ga zauzima bez borbe, uklanjajući međusobno poubijanu dansku kraljevsku dinastiju.

Citati:

→Griža savesti i zločin

17str. 
«Kako taj govor ljuto šiba moju savjest!
Droljino lice, premazano ličilom,
Pod bojom što ga krasi nije ružnije
Nego je zločin moj pod lažnom mojom riječi.
O, teško terete!»

«O, zločin moj je gnusan, smrdi do neba;
Na sebi nosi prvu, najstariju kletvu:
Umorstvo brat! – Moliti se ja ne mogu,
Premda je moja sklonost oštra ko i volja.
Jača krivica potire moj jaki naum;
Ko čovjek uporedo vezan za dva posla,
Oklijevam gdje da započnem, i tako oba
Zanemarim. Što ako je ta kleta ruka
Otežala od zgrušane bratovlje krvi?»

→Borba za vlast

Kralj: «U tvojoj naravi je lijepo, Hamlete,
Što kao dobar sin oplakuješ svog oca.
Al dobro znaš da otac tvoj izgubi oca;
Taj izgubljeni otac izgubi pak svoga,
A preživjeli sin još neko vrijeme mora
Tugovati. Al ustrajati uporno
U tuzi nepopustljivoj, to bezbožna je
Tvrdokornost i jadanje nečovječno;
To volju pokazuje nepokornu nebu,
Neutvrđeno srce i nestrpljiv um;
Prost i jednostavan, neobrazovan sud.
Jer ono što svi znademo da mora biti
I što je obično ko najprostija stvar,
Zašto da to u buntovnoj mrzovolji
Uzmemo k srcu? Fuj! To je grijeh prema nebu,
Grijeh protiv mrtvih i grijeh protiv naravi,
Stran razumu čiji je običajan predmet
Otaca smrt, i koji odvajkada viče,
Od prvog leša sve do onog današnjega,
«To mora tako biti».Bespomoćnu bol
Odbacite i, molim, na nas mislite
Kao na oca. I nek znade cijeli svijet
Da ste vi prvi nasljednik prijestolja našeg,
I da se ja odnosim prema vama s istom
Plemenitom ljubavlju koju osjeća
Drag otac prema svome sinu. Što se tiče
Namjere da se vratite u Wittenberg
Na nauk, protivi se posve našoj želji
I, molim, pristajte da ostanete ovdje,
U žaru utjehe i smiješka našeg oka,
Naš glavni dvoranin i rođak naš i sin.»

101str.

Kralj: «O grozna li čina!
To bi se nama zbilo, da smo bili tamo.
Sloboda njegova je puna prijetnje za sve,
Za samu vas, za nas, za svakog pojedinca.
Jao, kako opravdati taj krvavi čin?
Krivit će nas što nismo držali na uzdi,
Pod nadzorom i udaljena od svih ljudi
Ludog mladića. Tolika bje naša ljubav,
Da nismo htjeli shvatit što je najpreče,
No, kao nosilac podmukle bolesti,
Da skrijemo je, pustili smo da se hrani
Moždinom samoga života. Kamo ode?»

→Osveta

20str

Hamlet: «Ono što mog kralj ubi, oskvrnu mi majku;
Što, postavši kralj, moje osujeti nade,
Što baci udicu na vlastiti moj život, 
I tako lukavo – zar nije sad u skladu
Sa čistom savješću, da mu se osvetim
Tom rukom?
119str.

Kralj: «Umorstvo nesmije nigdje naći utočišta;
A osveta ne pozna međa. Osvetu li
Tražite, u svoju povucite se sobu.
Na povratku će Hamlet doznat da ste stigli.
Potaknut ćemo ljude da vas hvale mnogo
Više od slave kojom vas je onaj Francuz
Ukrasio; a tad ćemo vas suočiti
I kladit se na vaše glave. Ne sluteć zla-
Kako je plemenit, peostodušen, rastresen-
On neće pregledat rapire; tako ćete
S lakoćom, i sa malo spretnosti, izabrat
Nezatupljeni mač, i vještim udarcem
Osvetiti svog oca.»

→prijateljstvo

Horacije: «Mogu ja;
Il bar se tako šapće: Bivšeg našeg kralja
Čiji nam lik se upravo pojavio,
Kralj norveško je Forinbras, kao što znate,
Podboden na to ponosan surevnjivim,
N dvoboj izazvao; tu je hrabri Hamlet-
A takvim ga je cijeli svijet naš cijenio-
Smaknuo Forinbrasa; koji, po ugovoru
Zapečaćenu zakonom heraldike,
Sa svojim izgubi životom posjede
I svoje zemlje sve u korist pobjednika;
Nasuprot tome, odgovarajući dio
Založio je i naš kralj, a taj bi zalog
U naslijeđe Fortinbrasu pripao,
Da je ostao pobjednikom , kao što je…»

→ljubav

Ofelija: «Sutra je Valentinovo,
Sve ustanimo zarana;
Pod prozor ja ću doći tvoj
Da budem tvoja dragana.
On ustane, obuče se
I otvori joj vrata;
A djeva uđe, ode van
Bez djevičanskog cvata»

→Hamletov odnos sa majkom

Hamlet: «Tu sliku pogledajte ovdje, i tu drugu,
U vrijednom liku što prikazuje dva brata.
Gledajte kakva draž je krasila to lice-
Hiperiona kosa, čelo Jupiter;
Marsovo oko, zapovijeda i prijeti;
Draženje i milina glasnika merkura
Kada svježe sletio na brijeg što nebo ljubi;
U jednom liku složen spoj svih osobina
Gdje ko da svi su bozi udarili pečat
Sa svijetu pruže sliku uzor čovjeka…» 

→Hamletov odnos sa ocem

Duh: « Ta rodoskvrna, da, ta preljubna živina,
Himbenim čarom, izdajničkim darovima-
O, zlobni čar i dari što imaju snagu.
Da zavode – za sramni blud je pridobila
Volju naoko-kreposne mi kraljice.
Hamlete moj, o, kakav je to bio otpad!
Od mene, - pija ljubav bješe tako časna
Da rukom pod ruku sa zavjetom je išla
Što joj ga na vjenčanju dadoh, - da se spusti
N bijednika kojeg su dari prirodni 
Spram mojih bili jadni!

→Hamletov odnos sa stricem

Hamlet: «Ni otac nisi mi , ni stric, ni rod, no izrod.»
Kralj: «Kako to da vas oblak stalno zastire?»

→Odnos pravde i nepravde

Hamlet:«Što Hekuba je njemu, što on je Hekubi
Da za njom plače? Što bi tek učinio
Da ima povod moj i poticaj za patnju?
Potopio bi pozornicu suzama
I uši slušatelja razdro groznim zborom,
Krive izludio i zastrašio prave,
Neuke smeo, i poremetio sasvim
Samu moć shvaćanja i očiju i uši.
A ipak ja,
Tupoglav, smušen lopov, naokolo lutam
Ko mjesečar, za svoju neosjetljiv stvar,
I ne znam ništa reći – ništa, ni za kralja
Na čije vlasništvo i dragocjen je život
Učinjen kleti prepad. Zar sam kukavica?

→Odnos ovozemaljskog i onozemaljskog

«Biti, ili ne biti – to je pitanje.
Da li je časnije u duši trpjeti
Metke i strelice silovite sudbine
Il pograbit oružje protiv mora jada,
Oduprijet im se i pobijedit? – Umrijet – usnut -
Ništa više; dokončamo li u tom snu
Bol srca i tisuće drugih udaraca
Koje tijelo baštini, tad je to svršetak
Što pobožno ga treba željet. Umrijet - usnut -
Usnut! I možda sanjat. Da, tu je smetnja;
Jer snovi što nas u snu smrti mogu snaći,
Kad stresemo sa sebe vrtlog taj zemaljski,
Oklijevati nas čine. Zbog tog obzira
Ta nesreća života tako dugo traje.»

→Život i smrt

Hamlet:« O, sve vi čete nebeske! O, zemljo! Što još?
Da dodam pakao? – O fuj! – Izdrži, srce;
Ti, moja snago, nemoj ostarjeti smjesta,
Već na noge me podigni. –Da te se sjećam!
Da, izbrisat će s table svoga pamćenja
Sve isprazne, lakomislene zabilješke,
Sve mudre izreke, sve dojmove, sve slike
Što zapisa ih tamo mladenačka pažnja;
A tvoja zapovijed će sama živjeti
U knjizi i u bilježnici moga mozga
Nepomiješana s nižom tvari. Da, neba mi! –
O, ženo najpogubnija!

Autor teksta: M.L.